Pismo
Poštovani, skoro svaki dan vozim bicikl 20 do 30 km, otprilike pet od sedam dana u tjednu. Moj je problem što ne vidim nekakva napretka u tome i stalno se borim sam sa sobom. Budući da se moram natjecati sam protiv sebe, to me nekada umara. Kako se osloboditi tog razmišljanja da nije sve u natjecanju protiv sebe jer mi se čini da to postaje kontraproduktivno? Ta vožnja biciklom postaje više kao obveza, a ne zadovoljstvo. Hvala.
Odgovor
Poštovani,
ovaj opis Vaše situacije čest je kod sportaša koji se amaterski, poluprofesionalno ili čak i profesionalno bave sportom. Ključna je promjena u smjeru motivacije. Iz intrinzične u ekstrinzičnu. Intrinzična motivacija ili unutarnja, osobna motivacija je ona koja nas tjera ili privlači da radimo nešto što volimo i zato što u tome uživamo, neovisno o tome hoće li to biti popraćeno i vanjskom nagradom: materijalnom, socijalnom ili bilo kojim drugim benefitom koji nije isključivo osobni. Ekstrinzična motivacija tjera nas da nešto radimo kako bismo dobili „nagradu za to što radimo“. Nagrada može biti materijalna, društveni status, prihvaćanje od bliskih ljudi itd.
Većina sportaša, dok ne postignu nekakav uspjeh, isključivo je intrinzično motivirana da budu što bolji u sportu kojim se bave. Kada postignu uspjeh i s uspjehom dođu različiti benefiti iz okoline, žele nastaviti s uspjesima kako bi ti benefiti dokazali da su uspješni. Upravo u tom trenutku kod njih se dogodi promjena iz intrinzične u ekstrinzičnu motivaciju. S vremenom pritisak raste, sve se više javlja trema, a natjecanje ne vide kao izazov, nego kao prijetnju, za razliku od prije, dok nije došlo do promjene u smjeru motivacije, kada su sva natjecanja doživljavali kao izazov jer „nisu imali što izgubiti“.
Sa željom da se bude što bolji i poveća vjerojatnost uspjeha, stalno se forsira i nužni „napredak“. Upravo je taj očekivani ili nužni napredak ono što najprije gasi intrinzičnu motivaciju u bavljenju aktivnosti, sportom ili rekreacijom.
Nužno povećanje u mjerenju napretka nije nužno i realni napredak, a činjenica je da će kad-tad doći granica iznad koje ni Vi ni nitko od nas neće moći napredovati. Šta ćemo onda? Odustati od aktivnosti jer više nema smisla, nema napretka? Naravno da ne. Nećemo pratiti napredak, nego ćemo samo voziti.
Stoga je moj savjet da vozite dnevno onoliko kilometara koliko Vam je gušt taj dan. Izbacite dimenziju napretka, ostavite dimenziju osobnog zadovoljstva, ugode i gušta u vožnji biciklom jer ćete jedino tako održati svoju vožnju konstantnom pa će dugotrajnost navike svakodnevne vožnje bicikla biti najveći napredak.
Sportski pozdrav,
Anđelko Botica, psiholog