Pitanje
Pozdrav,
najprije bih htjela reći da je jako lijepo i pohvalno što potičete ljude da se bave sportom i razveselilo me vidjeti ovakvu objavu.
Moj je osobni problem što nikad nisam ništa trenirala i svaki početak je jako težak. Nikad nisam postigla nikakvu formu, krenem mjesec-dva, zadesi me neka bolest ili obaveze i opet trebam proces boli proživjeti ispočetka. Niti jedan oblik rekreacije mi dosad nije odgovarao, smatram da su treninzi na kojima sam bila loše i nelogično napravljeni, uvijek imam velike upale i gubim to malo motivacije šta imam, a sama ne mogu ni u šetnju otići. Na svim treninzima odskačem od skupine jer mi treba uvijek pokret više, više kisika i često ne razumijem kako su svi tako normalni i sve im paše, a meni puno toga smeta. Nikad se nigdje ne razgibavamo kako treba. Ne mogu cijeniti i slušati trenera koji to ne uvrsti kao sastavni dio treninga. To je taj dio – slaba sam i drugi su krivi.
A ima onda i dio iracionalnih strahova – strah me da ću se nabildati, da ću postati previše aktivna, zdrava i da ću još manje trpjeti “spore” ljude oko sebe, da ću postati bolja verzija sebe i onda neću moći živjeti više u „comfort zoni“ u kojoj mi se ništa ne da. Mislim i da ću se osjećati jako usamljeno ako odem sama u šetnju ili trčati pa ne odem jer ću radije biti doma nego si osvijestiti to da nemam s kim ići negdje.
Voljela bih neki sport u kojem ću se kroz zabavu rekreirati, a ne doći negdje gdje je samo red, rad i disciplina. Svi mi uporno govore da sam u krivu, i da se tako ne dolazi do rezultata. Mislim da mi s trideset godina ne treba neki veliki napor, jer neću bit neki profi, već kontinuitet.
Primijetila sam i da svi koji nešto treniraju imaju neki razlog za to, i to ih motivira. Ja nemam niti jedan, osim, kao, znam da je dobro za zdravlje općenito.
Kakvu motivaciju imaju ljudi za vježbanjem nakon što su došli do svojih ciljeva? Jer ja sam u neku ruku zadovoljna i ovako. Možda da prihvatim da je u redu da drugi treniraju, a ja ne.
Bi li možda ipak bilo bolje za mene da se pokušam natjerati raditi sama i da odustanem od treniranja u skupinama, možda to nije za mene?
Odgovor
Poštovana,
u Vašim mi promišljanjima nedostaje odgovor na pitanje što Vam je bilo lijepo kada ste se bavili fizičkom aktivnosti, u čemu ste uživali, što Vam je stvaralo ugodu. Mislim da bi odgovor na ta pitanja bio dobar početak za bavljenje fizičkom aktivnosti, odnosno određivanja načina bavljenja fizičkom aktivnosti; individualno ili grupno, strukturirano gdje je samo red, rad i disciplina ili nestrukturirano gdje sami možete kreirati način, količinu i oblike rada itd.
Predlažem da za početak nađete jednu do dvije osobe koje će s Vama ići u šetnju, kako bi početak bio lakši u društvu. Odredite točno vrijeme šetnje u planiranju tjedna kako biste izbjegli da druge obveze postanu važnije. Krenite u šetnje malih udaljenosti da izbjegnete upale, poslije, ako odlučite promijeniti vrstu aktivnost, npr. u cestovno trčanje ili trail ili vožnju biciklom, također počnite s manjim udaljenostima. Izbjegavajte ograničavanje na jednu vrstu aktivnost, kombinirajte šetnju s trčanjem i vožnjom biciklom, odlazak na fitness i sl. Izbjegavajte uspoređivanje s drugima, i što se tiče fizičkih sposobnosti i što se tiče motivacije i ciljeva. Za Vas je najvažnije da baveći se fizičkom aktivnosti, istražujete što Vam je bilo lijepo, u čemu ste uživali, što Vam je stvaralo ugodu, kako biste mogli s obzirom na svoje raspoloženje u danu odabrati onu vrstu fizičke aktivnosti koja Vam taj dan najviše odgovara.
Sportski pozdrav!
Anđelko Botica, psiholog
